ULIČICAMA (A)PUGLIE, putopis mame s dvoje djece
Tanja Vrban
Neko vrijeme su me moji, Noa (9 godina) i Roko (4 godine), tražili da idemo negdje avionom.
Praznici oko Uskrsa, moj godišnji i Noin rođendan bili su poticaj da izaberem neki let. Datumi
su se taman poklopili i pobjedila je meni oduvijek draga Italija i to jug koji sam htjela doživjeti.
Vespice, uske uličice s balkonima punim pelargonija, s razvučenim vešom od zida do zida,
tipičnu atmosferu koju zamišljate pri spomenu na Italiju.
Odabrala sam let i sve one opcije oko prtljage na koju morate jako paziti ako letite Ryan air-
om.
Kućica s trullijem u dvorištu, činila se kao idealan odabir za boravak tijekom ovog
putovanja. Trulli su karakteristične kućice za jedan dio pokrajine Puglia, piramidalnog su
krova, građene bez vezivnog tkiva. U početku su ih koristili farmeri, no kako male kućice nisu
bile oporezivane, niklo je sve više trullija različitih namjena. Kućice su pod zaštitom
UNESCO-a i bile su mi pri vrhu popisa atrakcija koje želim vidjeti.
Dečki su jedva dočekali da avion počne rolati, uzbuđenju nije bilo kraja. Bez imalo straha promatrali su oblake pod nogama. Pitanja je bilo bezbroj, najviše onih škakljivih kao na primjer čemu služi tobogan na zrak niz koji se spušta iz aviona. Sličice s takvim sadržajem bile su zalijepljene taman ispred nosa malaca tako da skretanje pozornosti nije bila opcija.
Na aerodromu u Brindisiju pokupili smo malu Lanciu Ipsypon koju sam rezervirala unaprijed.
Odlično nam je poslužila za obilazak 7 gradića. Na putu do smještaja posjetili smo Ostuni,
La citta bianca odnosno Bijeli grad, poznat po svojim bijelo obojanim zidovima. Zidove su u
doba kuge bojali vapnom kako bi označili kuće u kojima su bili zaraženi. Kad su shvatili da
oko bijelih kuća više nema kuge jer su smatrali da vapno uništava bolest, obojenih kuća bilo
je sve više.
Kiša nas nije omela da prošećemo predivnim uličicama isprepletenim u pravi labirint.
Uz obalu smo nastavili do naše kućice na selu Putignano, koja je ispunila sva moja
očekivanja. Mir i tišina, doručak na terasi, prostrano dvorište za dječju igru, pravi odmor za
dušu.
Posjet Alberobellu, gradiću s najviše trulija bio je očaravajuć. Dvije glavne uličice ispunjene
su malim trulli dućanima koji su dupkom puni šarenim suvenirima, pokojim kafićem za
ponijeti kavu dok šećete i upijate dojmove. Nema prometa, tako da su dečki bezbrižno
trčkarali. U jednoj radnji u trulliju imali smo priliku vidjeti kako majstor izrađuje male trulli
suvenire, a u drugoj radnji dečkima je majstor lemilicom ugravirao imena u drvene olovke.
Jedan dan posvetili smo obilasku Locorotonda i Cisternina. Locorotondo ima šetalište čiji
vidik puca na Valle d’Itria, Itrijsku dolinu. Mještani ga nazivaju lungomare iako se ne nalazi
uz more. Izgubili smo se u uskim, kratkim uličicama, kad nas je baka umjetnica pozvala da
zavirimo u njen atelje. Uključila je dečke u vrtnju kola dok je izrađivala uspomenu za njih,
kasnije su sami oslikavali kamenčiće dok su grickali slane i slatke tarallije, hrskave male
krekere tipične za regiju Apulija.
Na svakom koraku nalazile su se obješene quarantane, lutke starica koje su dio tradicije i
predstavljaju period korizme. Na Uskrs, lutke se skidaju. Obišli smo nekoliko crkvica, zrak je
bio prožet mirom i osjećala se svetost uoči Uskrsa.
Cisternino smo obišli ubrzanim korakom jer su dečki poželjeli da mama napravi lasagne pa
smo morali ubaciti razgledavanje u višu brzinu. Gradić je malen i simpatičan.
Jedan dan obišli smo gradiće na obali. Negdje sam pročitala prije puta da je Monopoli
dosadan i bezveze, a meni je baš poseban. Morski povjetarac i miris Jadranskog mora s
jedne strane i uske uličice uvučene između visokih zidova s druge strane. Ubrzani koraci
mladih ljudi gradu daju živost, a visoke zidine na obali ostavljaju dojam moći. Dok su dečki
veselo skakutali po stijenama, sunce je počelo zalaziti. Morali smo se požuriti da stignemo
na zalazak sunca u Polignano a Mare. Iako smo ostali bez navigacije, uspjeli smo se snaći iuhvatiti veličanstven zalazak s mosta, Ponte Borbonico, iznad poznate plaže LamaMonachile. Svaka preporuka je opravdana.
Zadnji dan je kišilo i odlučili smo se na posjet jedne od najpoznatijih špilja Italije, Grotte di
Castellana. Špilja je dečkima bila novo iskustvo i bili su očarani. Više od dva sata hoda, bez
prigovora. Iako je razgledavanje bilo vođeno na talijanskom jeziku, bilo im je jako zanimljivo.
Spakirali smo kofere i u noći krenuli na put prema doma bogatiji za još jedno životno iskustvo!
Hvala Tanji na iscrpnom putopisu!
