PUT SV.JAKOVA

RIJEČANIN JAN JUSUP, HRVATSKI PUTNIK GODINE 2016 – NA PUTU SV. JAKOVA

Vratit ću se na Camino

 Jan Jusup, jedanaestogodišnji dječak iz Rijeke novi je hrvatski Putnik godine. Prošlog vikenda u Šibeniku dodijeljena mu je nagrada »Dijana Klarić« u kategoriji »Putnik godine«, a zaslužio ju je zbog izvanrednog pothvata: lani je, dakle s 10 godina, pješice  prošao Camino, 800 kilometara dug drevan hodočasnički Put sv. Jakova u Španjolskoj. Za nagradu ga je prijavila mama Sanja s kojom je na tom zahtjevnom putovanju bio, štoviše mama mu je i predložila da zajedno pođu na Camino. Danas kažu da je to za njih oboje bilo izvanredno iskustvo, a sam Jan, posebno simpatičan i pomalo samozatajan dječak, već je sada siguran da će na Camino, na istu francusku rutu koju je prošao u nepunih mjesec dana prošloga ljeta, poći ponovo, drugi put možda na bicikli.

Na Caminu su Jan i njegova mama upoznali jako puno posebnih ljudi, ali i za te njihove suputnike su desetogodišnji dječak s mamom također bili posebni, pogotovo Jan. Susretali su ih na različitim dionicama Camina, ovisno o tempu hodnja, a Jana su zvali »Jan the brave« – »Jan hrabri«, uz naravno, svima znani pozdrav »Buen Camino«.

Ova mama i sin i inače su veliki, kažu, spori hodači, i prošli su već i mnoge druge duge pješačke trase. Redovito su u prirodi, odnedavno su i planinari. Sam Jan, sada učenik petog razreda u OŠ Fran Franković, odavno je sportaš; bavio se plivanjem, a sada se bavim nogometom. Golman je u klubu Rikard Benčić, ali bi sljedeće godine želio igrati špicu, i umjesto braniti naravno zabijati golove.

»Za Camino sam čula prije nekoliko godina, a kažu da ako osjetiš da te Put zove da trebaš otići. I tako je i bilo. Istraživala sam i čitala o Caminu, kupili smo avionske karte već u ožujku, i polako pripremali sve što nam treba. Krenuli smo 10. srpnja iz Venecije do Toulousa u Francuskoj, a od tamo smo sljedećeg dana stigli u Saint-Jean-Pier-de-Port, podno Pirineja u kojem počinje francuska ruta sv. Jakova. Ima nekoliko ruta, a mi smo bili na toj koja je najduža, duga 800 kilometara – od Saint-Jean-Pier-de-Porta do Santiaga de Compostela. Prvi dan rute smo iz Francuske na vrhu Pirineja ušli u Španjolsku, a 8. kolovoza, dva dana prije planiranog roka, stigli smo u Santiago i dobili compostelu, potvrdu ili priznanje da smo prošli put i stigli na cilj. Već prvu večer u prenoćištu za hodočasnike u Saint-Jean-Pier-de-Portu upoznali smo ljude koje smo, s vremena na vrijeme, kasnije susretali putem. Počeli smo hodati 12. srpnja s Katarinom Gulaš, pedagogicom iz Đakova koju smo tamo upoznali, ali zapravo smo skoro cijeli put prošli s Hyeonom, mladićem iz Južne Koreje. On i Jan slagali su se kao braća, igrali se, trčkarali. Dobar dio puta smo prošli i s Filipom, mladićem iz Brazila s kojim smo se sreli još prvog dana na vrhu Pirineja, a oko 15-tog dana puta sreli smo se ponovo i nastavili zajedno. Tako smo nas četvero većinu puta hodali zajedno«, najkraće opisuje put mama Sanja.

Jan je put prošao puno lakše nego njegovi stariji suputnici, trčkarajući i zabavljajući se, uvijek brži od mame, uvijek hodajući prvi, pa malo se vraćajući… Zapamtio je stotine detalja, prekrasne slike polja suncokreta, kukuruza, pšenice, puteva i sela kojima su prolazili.

»Sa Camina se npr. sjećam čovjeka je na put krenuo sa svojim magarcem, koji mu je nosio stvari. A krenuo je još dužim putem nego mi, krenuo je iz sredine Francuske i još se hodajući vratio kući. Zaista sam uživao i ništa mi nije bilo teško. Na Caminu su svakih nekoliko metara žute strelice i ne može se pogriješiti. Samo je na jednom dijelu put malo nejasno označen, ali smo i to savladali. Dnevno smo pješačili oko 28-30 kilometara, a rekord nam je bio 34 kilometra. Bili smo ove godine za proljetne praznike na Perenzani i u četiri dana propješačili 123 kilometra, a rekord nam je bio 40 kilometra. Bio sam malo razočaran jer sam se nadao tamo hodati po staroj pruzi, ali tračnica nažalost više nema«, ispričao nam je Jan.

»S Camina pamtimo fascinantne priče, a takva je i priča tog čovjeka s magarcem. Ljudi kažu da je pravo hodočašće kad kreneš sa svog praga, od svoje kuće, što je učinio i taj čovjek. Bilo je jako puno mladih ljudi, dobra energija, sve pozitivni ljudi. Za mene osobno bilo je to odmaranje i punjenje duha, divno duhovno iskustvo. Jedan naš prijatelj Talijan je na ruksaku imao napisano: »Nije lako, ali nije nemoguće«, i stvarno je tako«, kaže mama Sanja, defektologica u riječkom Centru za odgoj i obrazovanje.

Za svaki dan puta su ona i Jan odredili kilometražu koju će prijeći; svugdje gdje su planirali dobili su smještaj osim pred kraj Camina gdje počinje masovno hodočasničko finale. I Jan se prisjeća da je pred kraj Camina bilo jako puno ljudi i da nisu mogli dobiti mjesto u prenoćištu za hodočasnike: »Spavali smo u velikoj dvorani na strunjačama. Ali i to je bilo dobro jer tamo je bilo i mjesta gdje smo igrali nogomet. Da, nakon 32 kilometra hodanja igrali smo nogomet«.

Pitamo ga kakav je bio sam dolazak u Santiago de Compostelu, je li mu tada srce bilo veliko kao autobus. »Zaista je. Prvo smo otišli pred katedralu, i tamo se mama rasplakala. U crkvi je bila zaista prevelika gužva i zato smo sa credencijalom – hodočasničkom putovnicom popunjenom pečatima prenoćišta u kojima smo na Caminu bili – otišli uzeti compostelu. Tek drugi dan smo u katedrali gledali »botafumeiro«, veliku kadionicu kad su je zanjihali s jednog kraja crkve na drugi i to je stvarno prekrasno za vidjeti. Taj dan nije bio dan za »botafumeiro«, jer »botafumeiro« je službeno samo jedan dan u tjednu, ali netko je valjda platio da bude, što je se može učiniti«, priča Jan.

Treba spomenuti da u Santiago, na grob sveca, u španjolskoj pokrajini Galiciji, ljudi hodočaste od 12. stoljeća. Mnogima je to zasigurno bilo i putovanje života i mnogi su na njemu pisali dnevnik. Učinila je tako i mama Sanja zapisujući svoju i Janovu očaranost Caminom.

»Sv. Jakova smo u katedrali svi zagrlili i svatko mu je šapnuo neku svoju molitvu ili misao. Za mene je sve to bilo jako dirljivo. U Santiago smo stigli dva dana ranije nego što smo planirali i imali smo vremena za othodati mali dio prema Finistero, Kraju svijeta. Ali Jan je rekao da više ne želi hodati, i to je bilo u redu jer naš cilj je bio Santiago. Zato smo sutradan autobusom napravili izlet do Finistere, i tu smo se spustili do oceana«, prisjeća se mama Sanja.

»U Finisteri je svjetionik, smješten kao na malom brdašcu, i ljudi dođu do tamo, ali se uglavnom ne spuštaju do oceana. Strmo je i veliko kamenje, i mi smo se tada jedni spustili. Sjeli smo gledajući ocean. Toliko sam se približio oceanu, zaljubio sam se u ocean, i val me je cijelog smočio. Bilo je toliko prekrasno da sam taj val išao dotaknuti, i naravno cijelog me je zapljusnuo«, opisuje Jan jedan od najdojmljivijih trenutaka svoga Camina.

Jana i njegovu mamu pitali smo da li su bili hodočasnici ili avan/turisti.

– Nisam vjernik u pravom smislu te riječi, pa možda nisam onaj pravi hodočasnik, ali definitivno je to za mene, a mislim i za svakoga tko je bio na Caminu, veliko duhovno iskustvo«, kaže Sanja.

»Slično kao mama. Ja sam prošao Camino kao vjernik, ali i kao avanturist«, kratko će Jan dok na pitanje što je pomislio kad mu je mama predložila 800 kilometara pješačenja u Španjolskoj, odgovorio: »Pomislio sam: super, zabavno. I bilo mi je super i zabavno. Sve je bilo dobro. Na Caminu sam brinuo za mamu i zato sam zapravo i išao. Sve mi se sviđalo. Jako sam sretan što sam bio na tom putu zato što sam upoznao mnoge ljude i zato što je to stvarno lijepo iskustvo. Nije mi bilo teško hodati – bilo je kao da svaki dan idem u školu nekoliko puta. Ni žuljeve nisam imao, samo dva mala koje je mama brzo riješila. I svaku večer mi je masirala noge. Nosio sam ruksak, ali ga nisam ni osjećao. Na Caminu ti gotovo ništa od stvari ne treba, samo nešto za presvući i dobre tenisice, voda i hrana. I treba ti volja i želja da taj put prođeš.«

Jana smo pitali i da li je na Caminu imao osjećaj da je svijet jako mali, iako je jako velik. »Svijet je i velik i malen, ovisi kako gledaš. Upoznao sam ljude s različitih kontinenata i tu vidiš da je svijet velik, a malen je kada to prohodaš i sve ti se to čini vrlo kratko. Vratiti ću se na Camino. Mama želi proći portugalsku rutu, ali ja ću se sigurno vratiti na ovu koju smo prošli«.  

»Mene je tijekom hodanja iznenadila Janova unutarnja motivacija koju sigurno nema svako dijete od 10 godina. Prijavila sam ga za nagradu »Dijana Klarić« jer smatram da je zato poseban putnik. Fascinantno je da dijete koje prođe 30 kilometara nakon toga još trčkara i igra se, da mu sve vrijeme, mjesec dana Camina, nije bio potreban ni tablet, ni play station, ni tv, ni društvo druge djece. Bez problema se snalazio s ljudima koje smo upoznavali, komunicirao na engleskom što me je isto iznenadilo jer je tada završio 4. razred. Predložila sam Janu da nagradu – spiralu Dijane Klarić – ponese u školu kako bi njegovi vršnjaci vidjeli da se praznici mogu provesti i malo drugačije. Možda umjesto tableta i tv-a, više se kretati, baviti se sportom, boraviti u prirodi. To je i velika odgovornost roditelja«, poručuje mama Sanja.

 Napisala Mirjana GRCE za Novi list

Originalna verzija “putopisa” je bila objavljena u Novom listu, a nama ju je poslala njegova mama Sanja. Hvala mami Sanji na tom stvarno inspirativnom putopisu!

Ako imate i vi iza sebe sličnu avanturu slobodno nam je pošaljite na putoklinci@gmail.com, dodajte koju fotografiju i eto vas na našem blogu.