LJUBLJANA , veljača 2023
Althea Sarah Valdino
Vita (2,2mj) i mama (i dalje 24 godine) u Ljubljani.
Premda je razvikana destinacija, svakako se isplati obići ju. Grad je vrlo lijep, a sadržaja za djecu ima pregršt.
Recenziju pišem jer može nekom dobro doći, ja sam cijeli plan osmislila na temelju Vaših iskustava.
U avanturu smo se zaputile vlakom Rijeka – Ljubljana 20.02. u 11:57h. Putovanje sam provela šaljući poruke “Imamo kupe samo za nas!”; “Sjedalo se može izvući u ležeći položaj!”; “Imam čak i ogledalo iznad sjedala!!”; “Nitko ne čuje što pričam i nikog ne čujem – kakva divna privatnost”; “Zašto svi hejtaju HŽ?”.
I to je istina, putovanje vlakom me privuklo kao ideja kad smo išli na Delničku Adventsku Bajku i sad sam ga ostvarila.
Prednosti vožnje vlakom:
1) Puno je jeftinije nego vožnja autobusom (18 € povratna karta), za djecu Vitine dobi karta nije potrebna.
2) Povratak nije striktan već se povratna karta može iskoristiti unutar mjesec dana.
3) Tri sata je sasvim okej vrijeme za našu relaciju, stigli smo čak i malo ranije od predviđenog
4) Ta privatnost i slobodu koju je Vita imala stvarno je ogroman plus. Putovanje nije bilo zamorno kao što znaju biti zamorna dulja putovanja autobusom jer se prebacivala sa sjedala na sjedalo i zabavljala kao da imamo neku malu sobicu samo za nas.
1. DAN
Putovale smo od 11:50h – 14:50h. Potom smo se smjestile u hotel Center Ljubljana (158,79 € – 3 noćenja) kojim sam oduševljena prvenstveno zbog lokacije. Sve što smo obilazili, izuzev Zoo-a je unutar 10-15min šetnje. Planirala sam nadoplaćivati 6 € za doručak, no kad sam vidjela ponudu predomislila sam se. Naime, nemaju švedski stol već ponuđen meni kojeg je potrebno odabrati večer ranije (npr. 2 kroasana + kava).
1. Muzej iluzija (Hiša iluzij)
Cijena ulaznice: 13€ (u hotelu smo dobili popust od 15%, te sam s popustom platila 11,05€)
Ulaznice za djecu ispod 5 godina: /
Muzej iluzija ili kako sam sigurna da Vita misli da se ovo mjesto zove – Disko kuća. Nakon što smo došli do disko sobe to je bio kraj našeg obilaska. Unatoč svim naporima, ucjenjivanju i ubjeđivanju, kao i obećavanjem da ima jednako kul stvari i dalje, da mi samo treba dat rukicu pa da pogledamo – nisam doživjela uspjeh. Taman kad bi pobjedonosno pomislila “Jes, uspjela sam je odvuć. Sad ću na miru pogledati ovu intelektualno podražujuću iluziju.”, otrgnula bi se iz ruke i vratila nazad. Pomalo je creepy kad ti dijete bježi po Muzeju Iluzija. Prvih 7 puta sam se čak dala u potragu za njom, a onda mi je nakon 8.puta (kasno palim) bilo jasno da ima samo jedno mjesto koje nju zanima. Pa sam se prepustila i dobrih sat vremena smo provele densajući u sobi.
U onom kratkom vremenu u kojem sam pridobila Vitu na suradnju ipak smo stigli obići i ostale izložbe (čitaj: stigla sam ih uslikat na mobitel da u hotelu, na miru razmišljam o njima) (također čitaj: još nisam dobila taj potreban mir, možda ću za 18 godina pogledati o čemu je riječ).
Rotirajući tunel je od Vite također dobio zeleno svjetlo. Kao i mjesto za ubacivanje kovanica gdje se potom vrte do besvijesti dok ti dijete umire od smijeha ( ). Baš mi je dobro došla prilika da se napokon riješim zaostalih lipa koje se nisam udostojila promijeniti već 3 mjeseca. (Ignorirala sam poglede posjetitelja koji su mislili da se bahato razbacujem s novcem.)
Pun pogodak je bio otići u Muzej iluzija ponedjeljkom navečer kad nije tolika gužva. U suprotnom bih morala daleko više ograničavati Vitu i ne bih joj mogla dozvoliti da recimo svog psića lansira u svemir 35 puta, “Dušo, vidiš da bi se i oni barba i teta htjela lansirati” – morala bih joj reći, a to ne bi rezultiralo radošću.
Ja procjenjujem isplativost određene atrakcije na temelju toga koliko je Viti bilo zabavno, tako da Hiša iluzij od nas ima 5/5.
Unatoč dugačkom gastro popisu kojeg sam pomno sastavljala, nakon dva sata rejvanja i trčanja po muzeju sve želje se svode na to da želiš neku najbližu pizzeriju da malo predahneš. Sva sreća najbliža pizzerija je ujedno bila i vrlo zadovoljavajuća. Sjele smo u Foculus. Nikad brže nisam dobila naručeno jelo, nije mi stigla još ni pasti napamet misao “hoće li više”. Točnije kad nas je konobar poslužio, kako ga nisam uočila perifernim vidom jer sam bila okrenuta prema Viti, poskočila sam od iznenađenja uz pitanje “Zar već?”. Pizza je bila odlična, velika pizza je ustvari prevelika ( ), cijena prihvatljiva.
2. DAN (meni ujedno i najdraži )
Ujutro smo se opremljene kiflicama i jogurtićima zaputile prema Parku Tivoli. Park se nalazi na cca 10-15min od samog centra. Prava je oaza mira. Namjeravle smo otići direktno na dječje igralište, ali putem smo malo zalutale (i drago mi je da jesmo) jer smo baš napunile baterije okružene svim tim zelenilom. Usput nas je zabavila i jedna mala druželjubiva vjeverica.
Dječje igralište u Parku Tivoli ima 3 različita dijela, jedan do drugoga.
Prvi dio – sačinjavaju mala i velika ljuljačka, gume koje se okreću poput volana i malene drvene kućice.
Drugi dio – sastoji se od okrugle ljuljačke na koju se može i leći, 2 velika tobogana i dvije vrlo visoke drvene kule međusobno povezane mostićem.
Treći i nama omiljeni dio u svom prostoru ima zip line, nekoliko različitih ljuljački, tobogan na kojeg su lancima privezane grabilice za pijesak, bager na kojeg dijete može samo sjesti i grabiti pijesak, klackalicu, te najbolje od svega – vrtuljak poput onog koji se postavlja na različitim manifestacijama i vrti u krug.
Baš se vidi da je uložen trud u osmišljavanje svih tih sprava za djecu. Puno puta smo na fakultetu na predmetima koji uključuju javno zdravstvo isticali Sloveniju kao primjer države koja u praksi provodi preventivne mjere za očuvanje zdravlja. I doista je tako, čak i onim danima kad ti nije ni do čega s veseljem bi odveo dijete na zrak u parkić poput ovog znajući da ćete provesti ispunjavajuće zajedničko vrijeme. Park me toliko oduševio da mi je cijelo vrijeme prolazilo glavom “stvarno bi se isplatilo doći u Ljubljanu i sva 4 dana provesti ovdje”.
Ono što nas je nakon igre čekalo jest put do Zoološkog vrta.
Jedna gospođa nam je rekla da imaju dva puta kojima možemo ići: jedan kroz park i jedan glavnom cestom. Mi smo se odlučile za onaj glavnom cestom, jer je po njenim riječima on brži.
Prije nego što smo izašle na cestu, prošle smo kraj Ljubljanice gdje smo se sprijateljile sa jednim vrlo vrlo gladnim labudom. Pojeo nam je čitav smoki, a kad mu više nismo imale šta dati za jest galamio je na nas i pokušavao nas ugristi Bilo je tu i patkica koje smo željele nahraniti, ali im je taj vrlo vrlo gladni labud pojeo sve ispred nosa.
Šetnja do ZOO-a je trajala 20-ak minuta.
Ulaznica za odrasle: 10€
Ulaznica za predškolarce: 6,50€
Najprije smo sjele na sladoled i sok, dok sam ja za to vrijeme punila mobitel, te smo onda krenule u obilazak.
S obzirom da smo već bile u Zoološkom vrtu u Zagrebu, mogu napraviti usporedbu i reći kako nam se ovaj Zoološki više svidio. Životinje u ZOO Ljubljana smještene su na prostranom području, djeluju vrlo dobro zbrinute, krajolik u kojem borave je najsličniji prirodnim nastambama, za same posjetitelje je dobro što su životinje sasvim blizu, a za razliku od ZOO Zagreb imaju i žirafe i jednoga slona. No sve to nije toliko presudno za moju procjenu, koliko činjenica da ZOO Ljubljana ima genijalna dječja igrališta. Vita stvarno voli trampoline i naša srca su poskočilo od radosti kad smo ih otkrile unutar jednog od igrališta.
Vidjeli smo 30-ak od 46 životinja. Papige nije bilo moguće obići zbog ptičje gripe koja vlada. A i klokani su bolesni.
Najzanimljivija nam je bila gorila Leona koja ima svega 7 godina i koja je nasmijavala moju Vitu, a potom se i sama valjala od smijeha ( ). Slon nas je došao pozdraviti i prošetao se tik kraj nas. Gledali smo dabrove kako glodaju drvene prutove. Slučajno smo imali sreće pa smo naletjeli i na morske lavove baš u trenutku kada su ih zaposlenici bili hranili. No, Vitina najdraža životinja – sova, nas je iznevjerila. Nikako se nije htjela probuditi premda smo ostali sve dok nije pao mrak obilazeći je svako malo ne bi li je vidjeli budnu.
Kako mi se mobitel (ponovno) ispraznio od silnog slikanja ( ) razmišljala sam gdje bih ga mogla napuniti. Prva opcija je bila kafić, al znala sam da bi Viti bilo dosadno sjediti u kafiću. Druga opcija je bila da pitam gospodina koji radi u lunaparku bi li mogla pustiti kod njega mobitel da se puni dok se Vita igra unutar lunaparka, što sam i učinila. Inače je recimo cijena skakanja na trampolinu – 2,5 €/10min. Ali barba je bio vrlo susretljiv i pustio je Vitu da skače pola sata i još joj je omogućio 2 vožnje vlakićem – sve za 3 €!
Obilazak Zoološkog je završio druženjem s lavovima.
Čim smo izašli iz ZOO-a, ugledali smo autobus prekoputa ceste i otrčali na njega.
Važna informacija: autobusnu cvikalicu nije moguće kupiti kod vozača. To nisam znala ranije, ali vozač nas je pustio da se švercamo.
Inače, kartica košta 2 € i potrebno ju je napuniti – jednosmjerna vožnja u nekom pravcu iznosi 1,30 €.
U hotel smo stigle u 18:30h, nakon čega je Vita utonula u san. U ta 2 sata ja sam detaljno istraživala što bi smo mogle naručiti za večeru i izbor je pao na zelenjavnu juhu iz Zmajevog paviljona (kao, da pojede i nešto hranjivo i zdravo) i na klasični McDonald’s koji me je koštao previše (valjda se ne snalazim u kupnji bez kupona i 1+1 akcija).
3. DAN
Rano ujutro zaputile smo se do Ljubanskog dvorca. Karte sam kupila online prije polaska, a isprintala na recepciji hotela. Kupnja online sa sobom nosi i neke popuste.
Studentska karta za ulazak u muzeje i jednosmjerno putovanje uspinjačom, uključujući i popust koji sam ostvarila zbog online kupovine – 9,86 €.
Viti je ulazak u muzeje, kao i vožnja uspinjačom, bio besplatan.
Glavni razlog zašto sam se odlučila na put do tvrđave bio je taj što sam željela da obiđemo Muzej Lutaka. No, to baš i nije bio pun pogodak. Prevarila su me moja očekivanja. Ja sam zamišljala hrpu starinskih, porculanskih lutkica s kojima će se Vita moći poigrati. Ali, lutke koje su nas dočekale bile su pomalo zastrašujuće. Osim mojih očekivanja, prevarilo me i moje neznanje. Naime, nisam znala da se s nekoliko lutaka koje su visjele Vita smije igrati, pa sam je odvraćala od toga da ih dira govoreći joj da se to ne smije.
Na gornjem katu muzeja nalaze se 3 male pozornice iza kojih je moguće samostalno pomicati lutke i smišljati vlastite priče.
Lijepo je osmišljeno, edukativno je, no Viti nije bilo zabavno.
Stoga, da sam znala preskočila bih odlazak u ovaj Muzej i uštedjele 10 €.
Karta koju sam kupila također je omogućavala ulazak na još 2 mjesta, no to sam i prilikom kupovine znala da nije za nas. S druge strane, ako idete sa malo starijom djecom moglo bi im biti zabavno (ukoliko se dobro služe engleskim jezikom). Jedan tata je sa svojim sinom lutao dvorcem prateći upute koje su primali preko voki tokija – na taj način su istraživali i saznavali više o povijesti gradine. Takav obilazak je uključen u cijenu karte koju sam ja imala, ali nije primjeren Vitinoj dobi.
Potom smo se popeli na tvrđavu i bacili pogled na grad koji se prostire ispod nas dokle god ti pogled seže. Volim promatrati gradove iz ptičje perspektive.
Odlučili smo da je vrijeme za povratak, no onda nam je nešto odvuklo pažnju. Uvijek me iznenadi gdje sve moja Vita uspije naći zabavu, pa tako i ovog puta. Unutar tvrđave postavljeno je 20-ak slika kako je dvorac izgledao prije, te kako izgleda sada. Vita je s oduševljenjem trčala od jedne slike do druge priupitkujući me što je to prikazano na njima. Na kraju kad više nisam imala inspiracije što da joj ispričam sam je odvukla od slika i oprostile smo se sa Ljubljanskim dvorcem.
Do centra Ljubljane smo se spuštale puteljkom i stepenicama praćene pjevom ptica i okružene divljom prirodom prepunom visibaba i šafrana. Moja djevojčica mi je i nabrala jedan buketić.
Trebalo nam je 15 minuta spore šetnje i smatram da je idealna opcija do tvrđave ići uspinjačom, a pri povratku pješice.
Kada smo se spustile u grad krenule smo prema Hiši Eksperimentov. Putem smo prošetale tržnicom i najele se jagoda. Prešle smo preko Zmajskog mosta, malo lutale, te stigle na odredište.
Hiša Eksperimentov (ulaznica za mene: 9€; za Vitu ulaz besplatan) – najveća pogreška.
Ponajprije da kažem, Kuća eksperimenata je genijalno, ludo i zabavno mjesto na kojem radi fantastično osoblje (vrlo uslužna djelatnica i jedan djelatnik koji savršeni tečno priča hrvatski jezik). Ali! Za djecu (po mojoj procjeni) od 5 godina. Pa do dobi sve do 95! Stvarno je interaktivno, poučno i interesantno. Dobijete pisani vodič na hrvatskom jeziku i onda isprobavate razne eksperimente (sve skupa ih je 80-ak). Ako nešto ne znate koristiti, djelatnici će Vam vrlo rado uskočiti upomoć. No, Viti je bilo vrlo dosadno i vidjela sam to, te mi nije ni morala reći 3 puta da želi ići (iako je ona smatrala da mora izrazit svoje nezadovoljstvo ).
Sljedeće sam u planu imala vožnju lađicom po rijeci Ljubljanici, ali nisam željela Viti priuštiti još 45 minuta dosade.
Zato smo sjele na vrlo ukusan sladoled u Cacao, te se zaputile do parkića pokraj našeg hotela gdje je Vita napokon mogla uživati na svoj način.
Slijedio je kratak predah u hotelu, a potom nastavak!
Sjele smo na autobus 27 (osim toga i autobus 7 vozi u istom smjeru) i za cca 25min izašle pokraj trgovačkog centra BTC. Vita me je počastila time što je odspavala puna 2 sata koliko sam šopingirala u Primarku. Prije nego što je zaspala obećala sam joj da ću je probuditi kad stignemo na mjesto koje će joj se svidjeti. Tako je i bilo .
Za kraj dana – MiniCity Ljubljana!
Doista mi je teško naći riječi da opišem koliko smo obje bile zadovoljne. Unatoč tome što sam prethodno čitala odlične recenzije, nisam mogla dočarati da je to baš toliko zanimljivo.
Auto prave veličine na kojem dijete može obavljati popravke; prava dječja sobica u kojoj se mogu uspavati lutkice; pravi mali dućan; botanički centar u kojem se nalaze biljke u stakleniku koje je potrebno zalijevati, a važno je i pomesti svu tu zemlju!; vlak u kojem dijete postaje željezničar; kozmetički centar unutar kojeg sam dobila masažu kamenjem ( ); ogroman kamion ako Vaš mališan želi glumiti vozača; vatrogasno odijelo kao i vatrogasni aparat za male vatrogasce; velika sportska dvorana sa gomilom lopti i romobila; tobogan; tunelići…. i svašta nešto.
Skoro sam zaboravila najvažnije – i soba prepuna božićnih drvca i kuglica (naravno da je Vita sa oduševljenjem okitila sva redom )
Inače je cijena za djecu iznad 2 godine – 6,5€/sat (jedan roditelj ide gratis, drugi bi trebao nadoplatiti za sebe).
No, kad sam rekla da Vita ima 2 godine i 2 mjeseca djevojka za pultom je odlučila naplatiti svega 3€ za dva sata!
Iskreno, jedan sat ne bi ni bio dosta. A više od dva sata bi bilo previše.
Nakon dugog dana vratile smo se u grad gladne i jedva našle restoran u blizini hotela koji radi u 21:00h. Sjele smo u Restoran Šestica – najstariji Ljubljanski restoran osnovan 1776 godine. Restoran je prekrasan i prikladan ako idete na večeru sa partnerom ili prijateljima ili kolegama. Ali kada sam ušla sa Vitom unutra konobari su me pogledali kao da sam unijela tempiranu bombu koja samo što ne eksplodira. Razumijem da ambijent, ugođaj i mjesto, kao ni vrijeme, nisu primjereni za jednog vrckavog toddlera. Ali oni očito nisu razumjeli da je moj toddler vrlo poslušan i da umiremo od gladi i nemamo drugih opcija (premda bi smo i mi same rado bile na nekom opuštenijem mjestu). Prevencije radi, dala sam joj da gleda Peppu na mobitelu (bez tona naravno), jer sam stvarno imala dojam kao da će nas izbaciti van ako samo pisne. Prošlo je dobro. Vita i ja smo bile najtiši gosti restorana. Pojele smo vrlo brzo i pobjegle van. Inače, sve ljude za stolovima pokraj su upitali žele li i desert, ali ne i nas (sva sreća da nismo ni željele). Hrana je bila odlična, porcija taman prave veličine.
4. DAN
Spakirale smo kofere, pustile ih u pokraknjoj sobi i odjavile se iz hotela.
U konačnici smo se još jednom zaputile do Parka Tivoli. Pratilo nas je oblačno vrijeme, ali nije nam moglo pokvariti raspoloženje. Ovog puta sam Viti dozvolila da isproba i zipe line, i nije strašan. Lako je držati dijete dok se spušta.
Potom smo se pozdravile od labuda, patkica i golubova (ovoga puta dobro opremljeni! – I patkice su uspjele doći do hrane ).
Vratile smo se po kofere, te taksijem otišle na željeznički kolodvor od kuda smo u 15:20 napustili prekrasnu Ljubljanu.
…
Vrlo mi je bilo zgodno kako svaki put kada bi nas netko od stanovnika uputio nekamo, bih se iznova iznenadila kako je sve blizu!
…
Ovoga puta sam nosila kolica sa sobom i ne mogu ni zamisliti kako bih sve obišla bez njih. Vita se doma baš i ne voli voziti u njima, ali i njoj je trebao predah od silnih aktivnosti.
…
Ovog puta najveći mi je problem predstavljalo to što čim sam vidjela na prognozi da nas čeka vrijeme od 15°C sam se opremila proljetnim jaknicama, i jednim jedinim crnim zimskim kaputom (“da se nađe”). Na kraju mi je samo taj kaput poslužio jer nije bilo baš toplo. No igra u pijesku + crni kaput = kaotična kombinacija. Na ovom putovanju najbolje bi mi došle što starije, otrcane jakne.
…
Ako imate ikakvih pitanja slobodno pitajte.
A ja se bacam na razmišljanje gdje bi smo mogle dalje!